a ča sad?

Što bi napisala nakon toliko vremena? Samoj sebi?

(Povijesno) sam započinjala tekstove nakon što bi čitala prvi prethodni post i pokušavala biti "bolja". To ni u ovom slučaju nije iznimka, naravno. Neka razmišljanja se ponavljaju, većina zapravo. Manje nahajcana bijesom, al možda je samo dublje zakopan. Čudnovato je čitati rane edicije fraza za koje sam mislila da su novootkrivene. Bit će da ipak svi kružimo oko sebe i približavamo se nekom središtu (shoutout to ma man Peterson), ako tako nešto uopće postoji.

Također, čudno je pisati za nepostojeću publiku, a i dalje formirati misli kao da ih netko čita. Samoljublje i izdaja sebe ujednom paketiću.

Pitanje slobode mi je uvijek bila slaba točka, bolno očito u starim zapisima (/refleksijama/kronikama/životnim anotacijama/captain's logovima/...). Uvijek taj dojam da je budućnost oteta, da ovisi o vanjskim utjecajima, i da sam ja u sredini, bespomoćna i nošena strujama koje ne mogu predvidjeti niti kontrolirati. Nakon ponešto godina, malo manje dramatično u svakodnevnom životu. No i dalje pervazivna ideja od koje je teško pobjeći, i koja se mota negdje iza kataloga dnevnih pizdarija koje pune prvi plan.

U zadnje vrijeme malo modificirano, dodane su neke interne klauzule koje umanjuju katastrofičnost. Dodatne godine nose ipak više iskustva, i taj dojam sinusoide života koja nekako uvijek skoči gore pa dole, nevezano za to što ja radim i koliko ja malena dramim u sredini. Što zapravo opet nosi dojam manjka slobode, ali ipak na manje zastrašujući način. Ne dolazi uvijek katastrofa, i ne dolazi uvijek nešto najfantastičnije u životu. Svede se na neku srednju žalost. Nije ni to neka silna utjeha, ali barem nije konstantni strah i panika. Stremim visoko!

Pfff. Štajaznam više. Toliko razmišljanja, toliko kopanja po sebi, vječno i neprestano, traženje nečeg a da ni neznam što tražim, niti dal to postoji. Oduzima previše vremena i živaca a svijet prolazi.

Iako sada, kao, stoji. Štagod da ovo bilo uopće. Očekivala sam veliku pozitivnu revoluciju početkom ovih pizdarija prošle godine, ali nekako imam dojam da kada/ako ovo potpuno prođe, da će svijet postat još samo mrvicu gori. *Mrvicu* odvojeniji, *mrvicu* prestrašeniji, *mrvicu* oprezniji. Taman dovoljno da se na velikoj skali te *mrvice* nakupe i sve postane *kruhić* tužnije.

Iako, predložena mi je ideja da ćemo postat luda generacija koja neće prestat feštat dok nas na silu ne uguraju u grob. Kome će ikad past napamet reć da mu se "neda ić" na koncert nekog friškog nepoznatog benda, preskočit usputnu pučku veselicu, ne ić kod familije na rođendane ili blagdane, odbit poziv za đir do Trsta na kafe? ....vjerojatno dosta njih. ALI! Sigurno u manjoj količini i uz duboke unutarnje borbe. Svijet = *mrvicu* bolji?

Ako nešto mogu reć sa sigurnošću (ha ha, smij se), je da mi ne pada namapet ikad reć da sam "prestara" za izlaske ili zabavu. Što je zapravo bila karakterna osobina i prije ovoga, sada zapečaćena. Planiram bit luda nonica koja će bit comedy hub za susjede i familiju čisto zato jer... zaš ne.

Mudre riječi. Sigurna sam da ću se složit jednog dana. Veliki mislioc svog doba. Sa mislima konzistentnima sa mišljenjima većine. Ono, čista revolucija.

Dobro je sve. Idem spat.

LP,
SM

budući da je kritično vrijeme za učenje, po običaju se prelaze granice prokrastinacije, hence, novi post. zaisto,oduvijek sam ovo pisala kao da to netko i čita, tek sada mi to malo čudno i izgleda. no dobro, nakon skoro godinu dana tišine, mislim da sam zaslužila nešto sitno introspekcije. nikada prije nisam više postigla u godinu dana nego u ovoj protekloj. pa opet, mislim da se nikad nisam ni osjećala više beznadno nego sada. kada si zamišljam budućnost, sada sam sigurna da će biti stabilna. ali ništa više od toga. odvratan je trenutak kada shvatiš koliko su apsurdna tinejđerska maštanja. znam da nikada neću proputovati svijet samo sa torbom na leđima. svkaim danom sam sve manje slobodna, sve manje sigurna u sebe i svoju osobnost, i iako sam nekada smatrala da postoji bar jedna stvar koja me čini posebnom,sada toga više nema. osjećam da se svaki dan bljeđom i praznijom. nikada neću naći ljubav svog života,iako je sama ta ideja apsurdna. barem netko zbog koga će mi opet biti drago da postojim.mislila sam da će mi komunikacija s ljudima s vremenom postati lakša. ne, svakim danom je sve teža. mislila sam da će mi se život popravit ako se "dovedem u formu". ali neće, to samo mogu biti ja u užem tijelu. gledam ljude oko sebe, kako im se događaju dobre stvari, ali nažalost i loše. i slušm slične riječi od njih koje ja sama sebi ponavljam, samo što tokom svih godina, kada njih uvjeravam u to da će sve biti u redu, i bude. kada to isto čujem od njih ne bude. možda je sve ovo malo pretjerano. a možda i nije. možda sada zvučim jadno. možda ću sebi kasnije zvučati jadno. ali sada nije. uvijek se trudim završiti sa pozitivnim pogledom na svijet. ali sad smatram da nema smisla. ionako se opet vratim ovamo, na isti način. vratit ću se opet. za godinu dana, možda

zato jer moram učit.

zato će bit novi post. jel, svaki moj novi post počinje iščitavanjem starih. ne da ja to želim zbog inspiracije ili čega već, nego se jednostavno dogodi. a sad imam par stvari za napisat, pa eto. zašto ne! dakle, sutra navršavam 20 godina. dvadeset, zaboga! to je valjda dramatično? sjećam se kad sam pred (čini se) par godina digla massive dramu oko toga da ću imat 13 i da ću napokon moć reć da sam tinejđer i ponašat se kako mi pukne. isto tako su bile dramatične sve one cifre koje se pojave u kružiću na teve-u kad se prikazuju sumnjivi filmovi. 18-ta godina je bila predramatična jer mi više ne mogu niš ograničavat! HA! FUCK YOU,SYSTEM! iako je to bio totalni zajeb jer te tek onda potpuno uvuku u njega. so yeah, niš od toga. što se dogodilo od tog zadnjeg milestone-a? oh, many many things. najbitnija koja mi pada na pamet, i to vjerovatno zbog potiskivanja samo, je činjenica da mogu vozit! vrlo dramatično. jedna od onih preodraslih stvari za koje nisam nikad očekivala da će se dogodit, al eto. na faksu sam, jeeej. pali mi živce. još uvijek sam all alone and depressed,makar sad polako mijenjam mišljenje i sve mi se čini da bi ustvari bilo pregrozno bit u vezi. uggh, stalno moraš pričat s nekim, pazit da neš ne sjebeš, bit supersavršen kad god ste skupa, i eventualno zanemarivat sve annoying stvari koje netko radi. gadno. unatoč toj massive racionalizaciji, uvijek mi se mora netko sviđat. ali ne više na način kao i prije. nekad sam uhodila po školi svaki dan i sve je bilo krasno, a sad me baš i nije briga previše. nema zgodnih momaka na faksu. mislim da sam se malo previše razočarala u,jel, sve momke da me više baš ne vesele te pizdarije. iako nekidan možda je, jedan krasan momak se pojavio nakon dugo dugo vremena i odjednom sam opet bila kao pred cirka tri godine, tupavi zablenuti kreten. to nije pomoglo, though, otišao je već. AAAA. uvijek tražim neku svrhu u životu (don't we all) i zaključim na brzinu da je to što sam upoznala tu-i-tu osobu mora bit znak da sam na pravom putu. jer, iako sam ateist, heretik, sotona i sve to, i en vjerujem u sudbinu ni te pizdarije, ne mogu se othrvat toj težnji nekoj svrsi. again, sumnjam da igdje postoji netko tko može, i ako može, taj se već ubio. ubija me taj paradoks. dakle, iako želim bit sigurna da kojuem svoju sudbinu, toliko sam već sjebala svoj život i učinila toliko stvari protiv same sebe zbog drugih (stvari zbog kojih će žalit do kraja života, to je bilo očito odmah) da se ne mogu nadat ničem,u drugome nego da je to ipak neki pravi smjer. iako znam da nije, i da sam se sjebala preko svake mjere. a dobro, možda postoje paralelni svjetovi pa ću se prebacit u jednog od njih nakon što riknem. možda onda ispravim sve ove zajebe. čitam raniji post u kojem izražavam svoje žaljenje zbog ejdne izgubljene osobe. ne sjetim ga se često, ali kad dam ne mogu povjerovat da sam ga uspjela maknuti iz misli na toliko dugo. isto tako mi je čudno čitati o tome koliko mi je puno značio. pola toga se ni ne sjećam, ali me neš malo šutne pa dobijem neki mali nagovještaj sjećanja. ne znam. sve je izgledalo tako smisleno u silly srednjoj školi. unatoč mojim čestim njurganjima, činilo se svrhovito. ne sjećam se točnog trenutka kad je prestalo bit. valjda ih je bilo više. brine me, sve me brine. gotovo da nema aspekta mog silly života za koji nisam totalno zabrinuta. i sad me brine činjenica da je velika većina ovog teksta napisana na 'rvackome. malo modificiranom, ali malo. prije je većina bila na ingliš. više nemam ni s kime engleski pričat!!! raspolakat ću se. a i ova knjiga isprad mene ne pomaže puno. ispit na rođendan. pa zaboga. ili još bolje. pad na rođendan. no o tome ćemo kad dođe. za sada me najviše brine odlazak osobe koja se pojavila nakon godinu dana. moje nepozdravljanje dotične osobe, zbog urođenog idiotzma i panike. što se može dogodit kad pozdraviš nekog? ništa. ali kad ga ne pozdraviš lijepo ispadne bezobrazno i izgubiš window komunikacije s nekim koga si upoznao jednom. stalno se pitam kad će mi napokon krenut u životu. ali ujedno se pitam kad ću ja počet radit stvari koje ja želim i koje bi mogle dovest do poboljšanja. tko zna. možda ove godine. sretan mi rođendan sutra.

peace out, yo.

šta reći?

koju posluku porati? stara fora, ali u mom svijetu neće tako brzo prestat bit aktualna. kao i proljeće je a u meni nemir i jesen stiže dunjo moja. to će do mog zadnjeg momenta na planeti Z bit zabijeno negdje meni u encephalonu. možda ubrzo doznam i gdje otprilike. no dobro. much has changed, ali uglavnom ništa nije. i dalje se žalim na sve oko sebe, i dalje sam hilariously funny and entertaining to be around, i dalje se osjećam apsolutno pointless svakog trenutka svog života. ali to je valjda univerzalna stvar,pa nećemo o tome ovaj put.

crikey!

ah. teško mi je povjerovat da sam izbrisala prvi post ever ovdje. kužim zašto,ali po toj logici sam trebala izbrisat i sve ostale! oh well- imam filing da sam ga negdje sejvala na hard drajvu, but y'all'd be pretty wrong if you thought da ću to ić tražit. someday,maybe. ugl, nije se niš silno dogodilo u međuvremenu. mislin, neš sitno je, ali niš preekstremno. dobro, je neš preekstremno, ali neš na šta sam se već navikla i nema smisla i ovdje dizat paniku oko toga kad je mogu just as easily izbjeć. no. slušala sam danasčitanje jedne kratke pričice na you-bee-too-bee-yoo, i činilo mi se vrlo intrigantno kako je momak uspio iz obične štorije napravit jelte ambijent, setting, feeling i sva ta sranja, neću tražit tehnički izraz, naravno. i ofkorz, da nebi opet ispala neuko dijete, moram reć da me to uvijek intrigira za svaku knjigu koju čitam, da,khm. nije da samo slušam audio verzije. dobro, da zaobiđemo taj izrazito prozirni pokušaj branjenja moje taštine, poanta ovoga jest: nisam nikad smatrala da bi to mogla, jelte, izvesti. i,budući da,nekoliko godina kasnije, još uvijek nitko ne čita ovu stranicu, mogu reassuringly reć svom massive ego-tu da definitivno zvučim zanimljivije napismeno nego IRL (čisti zato da se nebi našao neki smartass koji bi naglasio da ni ovako nisam zaniljiva. if you're reading -and you're not- piss off). šta je, je. naravno, to meni samoj postaje očito tek nakon par mjeseci, kad u napadu dosade (nema više ničeg zanimljivog na jutubu, a ako i ima, čuvam to za sutra. još jedan dosadan dan ahead, treba si zadat task)  dolutam ovdje i odlučim da tu definitivno fali još jedan nastavak. možda jednostavno postajem sve dosadnija i život mi postaje više exciting (hahahahahahahah) pa sve prijašnje izgleda kreativnije napisano ali i pomalo njurgasto. no dobro. what to do, what to do. koliko se sjećam, blog nas sada sili da biramo kategorije,. toga nije bilo back in my day. oh no sir. total freedom. no necessary buttons. jebemu nemam dobar naslov danas. shiet. joj,da, momak iz prijašnjeg posta! otkrila sam neš više o njemu, ali je i dalje nedostupan, so, fuck it. zadržat ću se na idiotskim i neostvarivim fantazijama mog napaćenog mozga koje uključuju osobe još više udaljene thus eliminating idiotski koncept "nade". gledam sad da bi trebalo čejnđat templejt ilitga dizajn jer mi ovaj ide nak... ajmo bit civilizirani...na živce. rekao bi čovjek da su mi photoshop skillz mogle samo porast tokom godina. well I don't know. više se ni ne sjećam kako je to sve išlo. something nacrtaš, kopiraš link u kod, i onda onaj drugi i namještaš dok se ne poklopi (ak' si već zajebala originalne slike). ahh..neda mi se. naravno, brzi search mi otkriva da su nadobudna djeca koja su držala blogove z dizajnima (među njima i ja, iako manji contestant.) odustala pred četiri godine. hee heheh. uništio nas fejsbuk. nemam ni volje za pizdit oko života. čini mi se da bi mogla počet pamtit priče iz života (!!!-činilo mi se da takva fraza zaslužuje dozu glupog entuzijazma,so there it is.) i zapisivat ih, jer ovo je samo bitchanje about stuff. ok, mogu pričat o..svojim snovima, daaaaa. basically, svaka dva dana me netko pokušava ubit i zubi mi ispadaju. google ima vrlo kontradiktorne izjave u vezi toga, tako da sam odlučila ne mu vjerovat. to je manje više to? ustvari,ne, nekidan I dreamt...tmttmmmtmtmtmtmmmm, that somebody loved me, tm tm TM...no hope no harm...just another faaaaalse alahahaarm... ironično, prvi put kad mi se to dogodilo years ago, taman tog dana sam otkrila gore zamaskirano citiranu pjesmu. kao, meni se to činilo dramatično, it might mean something. yes, you discovered a depressing song,you boring twat.  no, lijepi su takvi snovi, jer su poprilično rijetki, i po dosadašnjem iskustvu, emotivno više ekspresivni nego anything RL could offer. nee, nisu bile neke perverzije. nikad ni nisu, so fuck off,weirdo. šteta je što sam filing nestane prebrzo,ali sjećanje na to da je bio neki lijepi filing ostane, so.. yeah. još nisam sigurna dal je to loše ili dobro. ali naginjem prema dobrome. bar se osjećam loved narednih dva tri dana. as a nice man once said "I sometimes wear a t-shirt two sizes too small, because it feels like you're getting a cuddle". lovely. kad to ja napravim I just feel fat. što automatski uklanja mogućnost of getting a cuddle in the nearby future, thus making me even more depressed. but thanks for the idea, J! what to do,what to do... jao! vjerovatno moram promjenit age count na blogu, to je uvijek exciting. another year, still alone and depressed. well whoopy shit. not the only one, apparently. samo moram naučit lucid dreaming and I'll be alright. ne znam dal sam ikad pisala o tome, ali davnih dana je bila neka epizoda ja mislim ally mcbeal ili tako neš. i neka broad je umirala i htjela je da ju stave u stanje vječnog sna dok ne umre jer je godinama sanjala nekog lika, i u svojim dreams, oni su već oženjeni, with kids, i bla bla, samo joj je loše to što ponekad sanja da je usamljena starica na samrtnoj psotelji. OHH FUUUCK. mislim da to summarise-a all my fears? blah blah blah. ali imam već svoje teorije prema kojima sudbina-ne postoji, ljubav-ne postoji, i tome slično, za koje bi bila presretna da su uzrokovane samo mojom osobnom njurgavošću a ne shvaćanjem prolaznosti stvari i broja živih bića na planeti i ostalim procesima koji pokreću naš pjaneta i el juniverso. o tome bi mogla i educirano pričat', ali mi se neda and my propovjedi workaju bolje in person. this page is,as I pointed out on countless occasions, purely for my own therapeutic bullshitting. there. peace out, homies 

"poć mater ženit" or "how i learned to love the shit and the fan it had previously hit"

bojim se da će ovaj divni dvojni title biti jedina inspirirana verbalna konstrukcija u ovom tekstu. okej, da riješim nešto sama sa sobom. ovakav pain in the ass nisam IRL. jednostavno nisam. bila sam, pred neko vrijeme, nije da mi se sad da računat, ali šta'š. all this shite je samo za moj nice bloggy koji ima I think preko 6 godina. oh the shit it had to endure. ahhh my teeth hurt as fuck... aj još tjedan dana pa će se nać neka druga hipohondrična situacija na koju ću se žalit. amm šta ima novoga. well, not much really. (još uvijek nisam sure dal se really stvarno piše tako.well) there's chocolate in da haus. UGLAVNOM da pređem na bitni sekšn današnje diskusije prije nego se izgubim u trivijalnostima svakodnevnog života i moje njurgavosti i tendencije ka self pity-ju kao i inače. dakle, kako naslov, koji ustvari nebi trebao imat' riječ "or" već "and" u sebi, implies, kako sam se naučila dealat sa sranjima koja lupaju i ventilatore na vlastitom incestuoznom vjenčanju. (kaže blog.haer da incestuozno nije prava riječ. well, fuck you, non-family oriented internet service provider ili šta si već) ili,plainly speaking, kako sam se naučila preć preko really sucky situacija in life,sort of. you see, pomoću svih happy-end filmova i sličnih konstrukcija (I say slične konstrukcije jer se ne mogu sjetit ničega drugoga at the moment, and frankly, I don't really care that much) svi smo mi povjerovali (čak i non believers) da ipak ima neki plan za nas, da stvari jednostavno moraju krenuti na bolje no matter koliko se loše činilo. tu moram naglasit da su movies samo pojačali taj sensation u svima nama, jer koliko god ja bila uvjerena u nepostojanje te "sile" "sudbine" "boga" (iako u ovom slučaju, ti pojmovi nisu kompletno izjednačeni, sila bi više podrazumijevala energiju kroz sva živa bića. za što bi čak i mogla nać neko opravdanje, makar ne i povezanost sa sudbinom or whatnot, ali to je druga diskusija) ne mogu nikad potpuno sebe odvojit od neke besmislene nade u poboljšanje. sumnjam da itko može, ionako svi samo težimo sreći u bilokakvom obliku iz bilokakvog razloga, pa kako se onda riješiti nade, što ostaje. i budući da ja, naravno, nikad ne poduzimam ništa za poboljšanje situacija u kojima se nalazim, jedino mogu probat izvuć nekakvu utjehu iz praznih anda koje pokušavam potisnut. i onda udari krivnja zbog postijanja te nade in the first place. evo jednog primjera, and džizs se nadam da nitko od mojih poznanika neće ikad doć tu i pročitat ovo (što se čini kao ne prevelik zahtjev, ako pogledamo u overall posjećenost ove divne stranice, ali po laganom proširenju murphyjevog zakona, upravo će se sad svi svjetit i reć "oh golly, dugo nisam bila/bio na S's blogu. let's see..." so yeah. move along) pred neodređen broj dana sam upoznala dragog dječaka. sad ću tu pauzirat i reć, jes,opet ja s tim. moving on. i da sad preskočim sve detalje, taj momak je nenadjebivo nedostupan. I mean, apsolutno više od ikoga do sad, ikad. (znamo kako si ja volim postavit challenge, haaaa haaa.) u njemu mogu prepoznat pattern svih koji su mi se ikad sviđali, ikad. nedostupnost being jedna od njih. no, unatoč tome da đizs zna kako bi ga ikad mogla opet vidjeti, i doznati išta više o njemu, ja se totalno veselim od tada. i tako znaaam da će loše završit to, taj disillusionment, kao i svaki faking put do sada, ali samo s tih ograničenih par minuta uspjela sam si idiotski u glavi posložiti i okrenuti na pozitivno sve one užasno grozne stvari koje su me sjebavale mjesecima do tad, i pretvoriti sve to u nastavke tedove priče o njegovoj ženi za koju još neznamo tko je. i on me živcira, seronja *sneeze* apsolutno ne pomaže mom stanju uma. no dobro,i jesam napisala išta pametno ovdje, opet? ne, naravno da ne. i opet se moja bitna moralna lekcija za duhove koji nastanjuju ovaj nanoskopski interentski prostor pretvorila u dozu samožaljenja i svih stvari na koje su se već ti jadni mali kasperi naučili. skoro da čujem njihov kolektivni facepalm kad pomislim na trenutak objav ovog posta. no, može i prava životna lekcija koju uporno izbjegavam i koju se ponavljalo generacijama do sad i koja uopće nije originalna a trebalo bi ju slijediti, jer, što drugo ostaje? so here it is.

malo su stagnirali moji mislilački izljevi. nothing too drastic, ipak je to i inače malo raštrkano, jelte. pa da bude jedan općeniti update, ebz nekih detalja: life has never sucked more. ali ako idemo pročavat nekakav time span ilitiga changes over time, mislim da mogu pretpostavit da može samo nastavit na gore. kao što sam davno već definirala AH svoj ah život kao (ah shit, neka funckija je,ali sad ne mogu nać točni graf. nebitno, forma je the point) xyz funkcija. dakle, kreće od nule prema dole, nastavlja do supač, al se uvijek vrati natrag na crap na minus jedan. znači suprotno od sin funckije. (čini mi se da bi to kao trebala bit minus sinx funckija. ako je, onda sam idiot jer je preobvious. ako nije onda sam idiot jer bi to trebala znat by now. uglavnom, nema grafa u prvom redu google-a za search "y=-sinx" a sad je dva ujutro. fuck that shit. ) votevr. uglavnom, starts from crap and goes back to crap after a brief period of non-crap. možda opet postajem preradikalna. no budući da nemam boksačku vreću pored sebe, niti dovoljno guts da samu sebe šutnem kak' treba, a definitivno sam pre small and silly to sream my anger away, ovo mi je ventil. i to počinjem shvaćat tek sad. toliko godina njurganja i pižđenja, a sad sam gora nego kombinacija svega dosad. dobro, moda ne svega. prvih par godina. silly me. moji pokušaji da dokažem da ne moram bit savršenih looksa i slutty clothes-a da bi se nekome mogla sviđat, su neslavno propali. šteta really, bio je ambicjozan projekt to. bar osam godina, rezultati zero. sa divnom kulminacijom pred četiri mjeseca. nisam sigurna dal to ima svoj memorial ovdje, ali nije ni bitno. silly, silly me. sad će kao valentinovo, al ne brine me previše. ne kao do sada. svake godine sam se nadala nekom čudesnom preobratu (didn't we all) u zadnji tren, makar sam znala da to baš i neće ić tako. still, hope is an evil trollop. dobro, te stuffs aside, ima i još par detalja koji zagorčavaju day to day life activities. i par najbitnijih o kojima nemam s kim pričat, što baš i nije idealno. i opet zvučim ko neki dumbass teenager kojemu niš ne paše i svi su protiv njega i jao jao emo. ma dobro. sad će lutrija, pa kad dignem 42 + neš sitno miljuna ću si kupit stan u londonu i feštat do kraja života. šanse su 1:15 milijuna ja mislim. u mom slučaju vjerovatno još malo više, ipak treba uračunat faktor moje apsolutne nesreće na bilokakvim luck gamesima ej kej ej life gamesima. stalno, stalno,stalno, taj užasni bijes i strah negdje ispod površine, i ne mogu ga se riješit već godinama, i samo se pogoršava. svi problemi nisu toliko bitni sami po sebi, samo me strah toga koliko me to zapravo mijenja iznutra. zvuči otrcano, znam. ali jedini razlog zašto išta zvuči otrcano i silly je jer je proživljeno već bezbroj puta i apsolutno je stvarno svaki put. strah me da jednog dana više uopće neću prepoznat sebe, onakvu kakvu znam da jesam, nego da ću očvrsnut ili puknut. strah me da ako se jednom nešto i promjeni, ako iz temelja popravim sve (loto šanse) da se neće moć izbrisat tragovi, da će me to uvijek pratiti što god radila, i koliko god se trudila to zaboraviti. strah me da se to već počelo događati. votevr. sad kad razmislim o tome, čini mi se da bi par dobrih screaming sessions moglo to izbacit iz mene. never tried that,though, but sounds plausible. ustvari jedino što želim, je jednu osobu, ne mislim sad na nekog princa na bijelom konju, or any of that shit, samo osobu na koju bi se mogla oslonit uvijek i bez pogovora. nekoga kome se nebi ustručavala reć sve sve sve što me muči, nekoga tko me neće gledat s prijekorom ili me pokušavat ujverit da je ustvari bolje nego što ja mislim da je ili ismijavat bilokoga tko ima veze s time. nekoga tko će uvijek tada misliti na ono što je najbolje za mene. ne za sve ostale kako nažalost ja uvijek mislim (koliko god egoistično zvučalo. that shit got me into this mess in the first place.) možda čak ni savjet nebi bio potreban. samo razumjevanje, bez sažaljenja ili ignoriranja. mislila sam jednom da sam našla tako nekog, osobu na koju sam uvijek mogla računati i koja je uvijek,apsolutno uvijek, bila na mojoj strani. to su možda bili najhappy days, kad sam mogla biti sigurna da me neće dostić nikakva uvreda ni ništa, mogla sam biti skroz iskrena bez imalo straha. dok se,naravno i to nije okrenulo i ubilo me u pojam. bit će da sam ipak THAT annoying. oh, also, iako imam tek 18 godina, već samo počela razmišljat o tome kako su učit svoju imaginary djecu jednog dana, da ne završe kao ja. ovo je takav whining diary. therapeutic, though. eh, šta sad, sljedeći put kad budem pisala sigurno ću imat još pet put više problema, pa I might as well enjoy life now. peace out, I'm glad no one's reading this. dobra strana blogova.

kako je drag ovaj blog! ima puno nostalgičnih flešova u svakom postu. i to, i svaki put se iznenadim kako ingeniozne tekstove uspijem napisat kad se ufuram u tematiku dana koja neizostavno uključuje bitchin' and whinin' 'bout stuff. ali to je okej, jer tu se otkriva moja seratorska osobnost pa to u nekakvom paketiću i nije tak' loše. bar meni. ha. so, 2 ujutro je, ne želim ić ninat jer se ne želim budit ujutro,jer moram radit miljon stvari koje ne želim,jer sam si sistematski dokrajčila život u roku od 3 mjeseca. i koliko god se shitty osjećala, moram reć da mi pisanje ovoga na ovako pustošastom blogu apsolutno daje osjećaj smisla iltiga Poante, s velikim p. bitno ga je duplo naglasit. sososo. wellwellwell. ah votevr. dozvolila sam si na sekund da se zavučem u prvu agendu moje sutrašnje patnje, ali sad kad sa tu, sve je peachy. enivej,već na prvom predavanju u mom sadašnjem fakultetskom obrazovanju, uočila sam kako moja evolucijski i darvinistički vrišti protiv navedenog argumenta akademskog lingvista. i koliko ustvari jedna skraćena rečeica sadržavajući punu informaciju,ali bez dovoljnog plagiranja samog pitanja može izbaciti aspiring genetičara iz svog mentalno predočenog toka života. ali dobro, always something to bitch about, to je očito. nije to ni tako loše, bar se nadam. vjerovatno bi našla neki silver lining ali eto, svaki put kad zakašljem me zaguši slap suza iz mojih baby-bluesa. bemti, možda mi i poezija leži, nije ovo loše. 'klepam rime ko neki yo-yo motherfucker. isto žalosna činjenica, najfriži čuvar srca moga, well, otmičar možda pobliže opisuje tu situaciju, jer nije da je zaista zabrinut za navedeni organ, apparently baca oko na devojče malo mlađe od mene i, kako je divni simon amstell rekao (ako ikad skupim hrabrosti, naći ću njegov imejl i naširoko mu opisati just how much I love him) "someone like me, just better!". i to nebi bilo toliko strašno (okej, bilo bi.) da to dijete,.. (nije dijete, ali ovakav patronizing pomaže. for now.) ..da ta silly little bitch ne radi sve što ja želim napravit već godinama,ali to ne radim jer sam cunt koja se boji svega živoga i neživoga (živo odnosi prevagu ipak.) eto tako. znači našao je nekog like me...but better. i da nastavimo quotat divnog mr. amstella (makar je ovo više parafraza at this stage) , "I realised I wanted someone like me, but better! so, I just need to find someone who wants himself... but much, much worse." i nije to mogao divnije sročit. i nije moglo bit više to the point. ako sam ikad čula nekoga tko priča kao da slušam sebe, onda je to on i nitko drugi. solitjud! bemti. želudac mi kruli like a mothabitch. moram neš papat. evo ga, već je 2 i pol, i sati sna mi se rapidno smanjuju. faktički. morala sam u dva dana spustit svoj mean-I'm-so-emo-and-evil-and-y'all-stay-the-fuck-away-from-me-cuz-stuff's-gonna-happen-that-they-didn't-even-invent-fords-for-yet-look i upoznavat ljude omajfakinggad što je valjda najgora stvar na svijetu za mene (osim još par drugih miljun stvari o kojima sam sigurno pisala paragrafe do sad, ali se neću prisjećat jer sam trenutno fokusirana na ovaj specifični.) jer, fuck it, people are scary a ja nisam najzanimljivija i intrigantnija osoba koja će im automatski zaokupit pozornost poput nekih disco-seizure lights. više jedna od onih koji lupe foru (koja je fucking HILLARIOUS) i prođe neoučena, ili zato jer su ljudi silly bitches ili zato jer me nitko nije čuo, jer uz svoj sitni tiny voice ispraksiran tokom godina, imam faking prehladu i promukla sam pa je to još i nižih visina nego inače. savršeno za upoznavanje ljudi i forsiranje prijateljstava jer tamomorašnekogznatjersiinačedoomedforeternity. e i u zadnje vrijeme mi šteka konverzacija s ljudima s kojima špreham svakodnevno i s internim forama and shit. to je to. moram počet radit crazy shit i upoznavat manične ljude nda imam priče za prepričavat i socjalizirat se! to zvuči kao bitchin' plan, i stvarno postanem eksajted, ali onda se sjetim sebe u grupi novih ljudi, i...hahahahah. da kvotam još jednu prefakingdragu osobu iz svijeta stand-up komedije, "if you gave it your all...if you harvested every screed of energy within you.... that you could maybe. eat less cheesy snacks." i ima pravo dylan, jer se ljudi jako teško mijenjaju. ja pogoovo, peace out, idem jest jer će me želudan proždrijet. čaoboh

p.s. kategorije su obavezne?? kako se vremena mijenjaju........ (i još uvijek ne mogu vjerovat da reklame skaču usred faking bloga.)

osjećam se odlično, jer je prošao cijeli dan i nisam bila zla prema nikome! on the contrary, potpuno pleasant, nisam prekršila neko obećanje zaboravljajući na njega, nisam nehotično uvrijedila nikog with my idiot mind, već sam bila draza i supporting prema ljudima. i budući da mi je dan počeo u utter depresiji i oh so izrazitoj želji za samoUBIstvom, ovo je lijepa promjena, jer sam šokirana sama sa sobom. nije mi to nikad baš ovako očito palo napamet, ali ja sam baš zla osoba. ne namjerno, većinu vremena. i većinu vremena mislim da sam faking anđeo, that fell outta the sky to spread goodness and get nothing in return, ali nije to baš tako. više neka undercover flesheating bacteria, ili nešto malo veće s većim zubima, čisto da vizualno izgleda more threatening, iako možda not as deadly, cuz, y'know. bacterias are the stealthy ninjas of nature. sve to, u neprijetećem mini "slatkom" pakovanju. scary shit. ha! that sounds fucking awesome. nije ovaj blog za nikoga osim za mene. to, i očekujem da jednog dana, kada nađem ljubav svog života, da će taj tip nać ovo i pobjeć glavom bez obzira. all these storie, leading up to that. no dobro. završila sam srednju školu. jeeeeeej. i sad ne znam što sa sobom. matura je prošla, ne moram učit, ne moram ništa, pa se samo dosađujem po cijele dane. oooo, the emptiness of my life počinje pressat down on me. kako žalosno i blahblahblah. well, prošla me volja za pisanjem. mislim da je ovo dosta za sad, sve ostalo što bi trebalo spomenut je već spomenuto kvardiljun puta u prošlim sekšnima ovih memoara. ponavlja se pomalo, tako da je jedino smisleno bilo spomenut ono što je novo. da. aj bok.

planirala sam počet s nekim dramama života as usual, ali whaaata the fuuuuck je sa svim ovim reklamama na faking blog haeru? to nije bilo tako u moje vrijeme. a ne, dušo. nene, rekli su amerikanac i rus! i tako kreće još jedna povijesna lesson od yours truly which isn't really a history lesson at all.
ali bi se moglo kategorizirat as such. no dakle, gdje smo stali? nije da ću ja sad ić pogledat gdje smo stali, cuz frankly my dear, I couldn't care less. mogu pretpostavit što je bilo, isto što i sada, uostalom. ili neka ubersreća ili uberdepresija, nema tu neke posebnosti. KAO. trebala bi učit. ne ide mi u zadnje vrijeme. čega god da se "latim" samo izda negativne posljedice, naravno, čisto suprotno od očekivanog, racionalna osoba bi očekivala da će učenje dati kao, dobru ocjenu, ne? očito ne. whoopsy daisy! kao neki tečno. nije to ni tako loše, ako se to malo ipak razvodni u elektroambijentalnomistrumentalnom šitu, pardon štihu. mogla bi ispeć doručak na ovom crvenilu. sad baš i nema neke uzročnoposljedične veze, ali jebiga, nije ni bitno, ide se spavat ubrzo. sretni blagdani, says vrećica šećera na stolu. nažalost, nema neke duševne vrijednosti,ako se uzme u obzir da piše "sandy" na njoj, za razliku od klasičnog litlle irish man-a with a lantern that we all know and love. ohoho. hohoho! santa's coming. amb. nema više čokolade u kući. ali bi potencijanlo se mogao pojavit neki supernovisjaniubermightyjebenica dslr. nije to čokolada, ali kad se mora birati, zna se kamo idemo. ohoho. a dobro kadrira tip. eh da to znah tada! *drrrama*
da, kao, malo sam popušila budućnost, ne. to je dosta tragična stvar, ali nije me pogodilo previše. čini mi se da je to jedna od onih stavri koje ne strajkaju odjednom nego shvaćaš njihove posljedice for as long as you live. bit će da sad imam dvije. no dobro! trenutno je to okej. zagreb, ne. ako se uspije, naravno. ako ne, ohhhhfuckinshit. otompotom. ima se prečih poslova! (kao) ali ustvari ne. stare drame su prisutne, čini mi se da je to već spomenuto, but no matter, bile su prisutne pred 10 min, nisu nestale sada. koji šok,e! svode se na isto, jasno. blabla all alone like a dog i sva ta sranja. tko se više sjeća svega! eto, trenutno mi je žao da nisam više friendly i da nemam fulmadrfakingpuno različitih i zanimljivih buddyies, jer, jebiga, kako je to rekao (ohshitneznamtkoapipemtosutra...nevermind) tko nema nijednog dobrog bff-a ne zaslužuje živjeti. :O ke drama. jasno, ne vjerujem u to, ali kad sam prozirna, man. like, small and silent and boring and obnoxious. al ajde. taj feel se mijenja svakih week or so, ovo je dol. kosinus funkcija aaaall the way. bilo bi supač bit sinusoida, makar se svodi na isto, no ipak je tu ta moralna komponenta, dada.
KAO trebalo bi birat fakseve sad. kao. to je isto malo mindfuck, jer, kako sam ja naivno vjerovala da će mi 4 godine gimnazije očistit misli, našla sam se in a pickle jer sad znam još manje. ali dobro je da sam izbjegla medicinsku u to vrijeme. phew. ustvari je to bio odličan čojs. nije mogao bit bolji, i nije mogao bit drugačiji. SUDBINA,ćo. mhm. mhm. kao. pa dobro, recimo da je to trebalo bit tako. onda i ovo sad mora bit ovako. koliko se god sve činilo promašeno tada, toliko se čini i sad, but in retrospect... ne može bit bolje. dobro, optimizam pamćenja, bilo je tu puno sranja i zajebancije i poniženja above all, ali big picture izgleda dobro. čini mi se da sad uopće više nisu ni bitni detalji, jer da sve analiziram ponovo, oh HELZ no. dobro je da više nije toliko relevantno. hahaha...da, sad se ponešto čini rather silly. oh dear, koje su to bile drame. ali i sad su, i opet će se činit dumb za par godina (providing that the world don't end in two years. ah-ha-ha-HA) opet ne želim da se čini tako, ali ni tad nisam i bla bla bla. isuse, i meni je ovo dosadno. *cough r***a*. shitfuck, lijepo je sjedit ovdje u reminiscanju, ali treba se vratit u RL. s time da rl čeka na noćnom ormariću u obliku ohsopredivne bilježnice sa ne toliko ohsopredivnim sadržajem. malo previše reminiscam u zadnje vrijeme. zadnje vrijeme as in the last 3 months or so. OH NE! možda propuštam život by doing so! da, to bi bila istina da sam itko osim same sebe, ali tu se nikad niš ne mijenja. barem ne, jelte, u željenom smjeru nego samo kontra, tako da bolje da ja držim life on a leash, da nebi potrčao gaussovom ravninom straight back prema -infinito. :O oh. toliko o dramatičnom i ne-negativnom poustu. meee will be meee, nja nja nja, ne znam dalje... kao, rekli su mi da sam se promjenila. da više pričam s ljudima, da sam se promjenila na bolje. ali ja nemam ni približno taj dojam. čini mi se da u onom ključnom elementu (which is, of course, my own lameness, y'know, onaj filing kad pročitaš neš što si napisao i smuči ti se? op, op, having it noooow...) samo stojim na mjestu, mirni referentni sustav! ja sam promatrač na zemlji i gledam kako se sve oko mene giba približno brzinom c, ali ipak ne brzinom c! enterprajzi i vojađeri piče to awesome destinations, a ja shithead stojim na mjestu. no dobro, uvijek sam očekivala da će se stvari jednostavno dogodit, ono što se mora i tako to. i naravno, ja nisam dovoljno dobra da se nešto superfreakingreat dogodi meni. i kad bi se ja usudila nabavit spejsšip, možda i stargejt, da neš postingem? pa jasno, nikad. a ovo nebi trebalo propustit. ali mislim da već jesam . YET A-FUCKING-GAIN. blaaaaaaaaaaaaaablaaaaaaaaaaablaaaaaaaaaa. što li ću sve napravit da izbjegnem učenje. a treba se ustat rano. ako bee gees daju, prespavat ću prva tri sata. bee gees možda hoće, ali budilica u susjednoj sobi sigurno neće. oh damn you budilica! nebi mi škodio mali vejkejšn. baš nebi. bio bi red i na mene malo. OH GOD KAKO SAM NEPODNOŠLJIVA. evo užasa ja sam moram ić spavat i slušat samu sebe kako njurgam myself to sleep. (nakon filozofije, naravno.)

THE END.

eto ti ga. potaknu me uvijek svi ovi stari "spisi" i trudim se dokazat da sad, tobož, nisam više pathetic. e, pa, mogu sa sigurnošću zaključit da sad, nakon *looks up* 76 spisa kojima je cilj svaki put bio isti (i fail nonetheless) da jesam pathetic. evo, deklariram se. (kako gej od mene) pa mogu lijepo bez puno truda nastavit pisat kvesto kvi. bilo bi već vrijeme da pišem neš dok sam dobre volje, pa se sad silim. (ajmo počet jadno, jer kreativnost mi nije jača strana.) oookej, škola će sad finit. sutra, čini mi se. i bit će mi rođendan *insert gay rainbow here* ubrzo. dammit, silno dramatičan dan, a znam barem 5 ljudi koji ga dijele samnom. whatthefuck je bilo 9 mjeseci prije, ja neeeznam, ali bit je da to nije trebao bit moj dan. tako da je sve to silno dramatično povezano i kompleksno isprepleteno i bla bla, poanta je da nije toliko spešl koliko bi moralo bit. eto. moram i ja bit malo narcisoidna,bar jednom u godini *rainbow times two* (da. bezočno lažem.) sucks što je u vrijeme ferija, pa će proć blago nezamijećeno (cuz, y'know, my life is in TEH school.ko da treba napominjat.pf.) ali i bolje je tako, jer se uvijek silno poveselim i očekujem brda i doline i god knows što sve ne, ali sad, kad sam potpuno odsječena od svih (nema fejsbuka [hell to the yeah] nema škole [fuckit] i ići ću u kino with amiga/cugina con LA quale sam davnih dana pisala kvesto kvi. proskrolaj do početka samog.) se mogu lijepo tješit da "nitko" (mhm, opet je relativno specifično. volim se zavaravat.) nije mogao ni znat da mi je rođendan, inače bi bilo amejzing (woof!). to je bolje nego što bješe prošle dvije godine kad su uspjeli pozaboravljat i fail. rekoh, narcis. nema tu, dan poslije je uvijek pet put bolji, to je tradicija već. eto, pred dve godine je došla avtobiografije desde merlin menson, a prošle dobih dugoočekivani (naravno, i vječno zadnji) hug (skleroza, ofkorz. nije da je fejsbuk vrištao svake dve sekunde i da se svih uvijek sjetio, al ajde. prepukoše mi srce. *emo moment, enjoys sadness* [...] *snaps out of that shit*). dobro, lijepo se prisjetit starih doživljaja. my ass. well! amazing (woof!) -ly enough, nisam pokupila kolac iz fizike dosad, ni matematike, tako da sam kolčina-free for now. čak su sve to nekakve četvorke i petice. sve što je failalo do sad, sad je uppidy-high, dok su oni lagani fail predmeti... a ono. fail. ubijam samu sebe svojom kreativnošću. ma mrzim pisat ove skripte, uvijek zvuče tako lejm, (okej, neš mi je palo.) onda mi se gadi čitat poslije, i uvijek me brine "što ako to netko pročita", zaključi da sam lejm, and walks the hell away. (eto ti ga narcisoidno ponašanje, ekšli očekujem da me netko uhodi. awh. ali ne može više, nema tu msn adrese ni ničega više, jedino mogu JA reć koji je, jelte, sajt. i nije da se iz ovog tu može zaključit tko JA jesam. [to sad govorim jer se ne sjećam što sve piše u ovih 76 prošlih. ili u kutijama sa strane, naravno.]) eto. moram danas (ekšli. cuz it's 00.02. pardon, 03) ortodontu. kako jadno. samo će me izdeprimirat tip. no dobro, kod kojeg god doktora idem, uvijek se osjećam kao da imam neku omajgad neizlječivu bolest, čisto zato jer se tako ponašaju. "da, da, nepravilan zagriz, ne to treba sredit, ooo, puno toga tu ne štima......." da, srce mi se para od očaja. "vidiš ovako? -ne... -ooo, loše loše, možda ovako? -nope, tako isto niš -cjoooj, pa što ću ja s tobom..." and so on, and so on, that's why I hate going to the bolnica ili bilošta slično. wow, mobilni aparatić (naravno, čisto zato jer pravog ne mogu dobit za manje od 15000 kn, cuz me an old tele.) kako silno dramatično, ali bitno da izlazim iz office-a kao da je aušvic. oh, I crack myself up. ali to je sve jer ne želim ić spavat i onda se budit prerano za ić nekamo kamo ne želim da mi kažu ono što me ne interesira i bez čega mogu. pššš... bitno da sam poradi toga morala čupat dva van. fail. no dobro, dosta mojih medicinskih problema. ajmo s ljubavnim! *insert that "awesome-by-definition" smajlić here* ne, ajde, neću, ionako će mi se pretjerani optimizam obit u glavu. eto, stvarno se nadam da neće ovaj put, bilo bi vrijeme. (doduše, meni je "bilo vrijeme" i u sedmom razredu, ali nećemo sad o tome [aaaaaaauuuupm, pauk na stolu, paaaauk na stoooluuu {ne znam pto je strašnije, kad je tu, ili kad odjednom nestane.}a pa neeeš na zvučnik, e...okej, efektno, skreće na ekran. plazi. otpuhujem ga. ne ide mi. evo, ide prema statistikama. AHA! otpuhah ga skroooz iza. sili prema naprijed.and so on, and so on. ako zaplazi na mene, objavit ću.]) oookej. to bi bilo dosta. odoh gledat scrubse po biljunti put. cuz ne želim spavat. hasta la vista, danas će bit failast dan, već su mi jučer objasnili. pfff... andale, vamonos! *gay rainbow times three*


P.S. auuu shit fuck man, nestao je.

what?? nema ničega već tri mjeseca? pa outdone-ala sam samu sebe. no dobro! eto, sad će rođendan brzo, i opet paničarim da će bit grozomoran, naravno. problem je u tome da koliko god strašan se činio, podsjetili su me da sam to isto govorila i prošlih par godina, pa se natjerah reć "bit će super." strateški mijenjamo psihološki approach and sad ćemo stand-at back and enjoy-at the show. ooo, možemo li?? eto, bilo je dobrih par mjeseci, relativno jolly, i uz par iznimki, sasvim solidan početak godine. hendikep!!! ne znam pričat s ljudima. ne, ne, i opet ne! advantages? beep ga, sad mi ne pada niš (novo [naravno.]) na pamet. izbjegavam učenje, yet again. trenutno me gleda desetak tipova s identičnom facom od kojih je "krajne desno" ban jelačić. tamo nedgje ispod je car franjo josip, yay for him. ustat se je rano, a ja se ne usudim pisat ništa istinito da nebi zvučalo onako jadno kako zvuči napisano ili izrečeno. tragično kako se najozbiljnija misao može pretvorit u ona retardirana tinejđerska naklapanja o tome kako "nema smisla" and so on. iam previše tih pizdarija uokolo, pa kad netko to stvarno i zaključi (deduktivno, ne induktivno.) upadne u tu lame-ass kategoriju. no daklem, di su tipovi ala dylan moran kad ih trebaš? mislim, mogu ja pregledavat scrubse million an' one times, ali promjena bi bila rather nice. only fools and horsese as well, ali njih mi je žao istrošit na takav način, čisto zato jer su prespešl i nema ih toliko puno. imam predsat iz likovnog, i idem se ubit. ma neće bit.drži me optimizam, već nekoliko tjedana (yes, it says weeks there) ali danas je nekako zakazao. a kao da ikad išta napišem ovdje a da je proizašlo iz dobrog dana. uglavnom se svede na dan "nakon". danas mi rekoše da sam bolesna zato jer... sumnjam da bi se ikome od njih ta teorija svidjela, ili bila prihvatljiva. ne, prošlo bi kao bolesno, makar ima potpuno smisla "in here" (*points at head*). se mogu nadat da će jeeednom nekome to bit prihvatljivo? a pa njemu neće sigurno. no dobro. možda uspijem i pobjeć od tu, jednom. g'night.

oh, I am so sorry. šteta, nisam nikad htjela doć do onog point in life-a koji je davno opisao moj "stari". ali mislim da su me napokon uspjeli šutnut na mjesto, which sucks. uvjerili su me da ipak nije tako, ali su nakon određenog vremena odlučili da se zajebaše, i eto. poblokirat ću, neću izbrisat, ne mogu ja to. ponavljam se. ali tri i pol ujutro je, i ja ne mogu nać išta pametnije o čemu rezmišljati, u čemu i je problem. why is there still someone walkin' round the house? easy distraction. gotta face the fact that I ain't nothin' special. at all. jebemu mater, mrzim to. al ono, baš niš posebno, apsolutni mediokritet, no matter how hard I tried to hide it. bad feeling, all in all. činjenica je da je još par dana do nove godine, što čini moje stare/nove revelations još jadnijima i "zlokobnijima". pfpfpf. opet me muče "smrtni" osjećaji, it's scary, malo prečesto u zadnje vrijeme, ko da mi i jedan put nije bio dosta da me prestraši for all times, sad se stvori svakih tjedan dana, i manje. tamo negdje na trećem katu, četvrtom, nemam pojma, odlučih poslat to sve svragu. možda i bolje, sad bi ovo boljelo far more. možda i nebi, stigla bi pitati. stvar nije možda toliko strašna sama po sebi, ali ima debeli odjek and cannot, I repeat, cannot (!) be overlooked. nah, činjenica je da je svaka awesome osoba koja je mene smatrala awesome as well, promjenila mišljenje, and shit fuck, that can't be a coincidence. I suck more and more every day, čak mi se i dear tičr sjetila to objasnit. a bar je to neš što nisam mogla profulat, not now, not ever. well, obviously yes ever. oh god, I do nothing but complain. ali god damnit, i kad od toga odustanem, opet sam pain in the ass! nije istina. da možeš bit "whateeever you want, as long as you work hard for it". nije. ne može svatko bit sve. problem je što to i sami znamo, oduvijek, ali se pravimo da to nije tako. (R)? yah. woo. I am afraid. (can u send me ur pics??) nah. fucking asshole. nemam snage se više trudit, nit razloga, a i mislim da me ne može (ilitiga ne moGU) ponizit više nego već je(-su), aaaa ako može, neću više pustit. woop, sad je red na ovima drugima, ali mislim da su već i počeli. jupidijej, bit će super 2010.

jedanajsti jedanajsti je. nekako sam samu sebe uvjerila da će to bit dobar dan. prošle godine isto, i damn well, bio je. šokantno dobar. to se promjenilo za par dana, ali nije bitno. nadah se da bi mogla nastavit tradiciju, ali ne. ovo je apsolutno njagore moguće stanje, nema šanse da se neš popravi (mislim, nije da se ne nadam) uspjeh baš sve uništit. kako, pojma nemam. pitajte Njih, svih Njih. well. mama mi je razvalila ormarić, pa mi je soba u rasulu. bar nisam ja kriva i ne moram je počistit jer nemama kamo stavit all this junk that's on the floor. trebala bi učit ali neću. (ohoho, sad mi je rekao proročanski savjet da mi je danas sretan dan! o, helz yeah. vidjet ćemo navečer. oh, how I hate that.) spava mi se. bit će sretan dan čak i ako ne budemo imali fiziku. da ne dobijem yet another komad. i ako uspijem ostvarit svoju beating prijetnju (makar ovo već prelazi u teško ostvarive ideje). sanjala sam da sam postala.. something, nekakav ceo ili tako neš od palacha za 26 kuna. hm. i onda su došli cops i ja sam paničarila jer nisam imala osobne (moram. se ić slikat za to više) al nije bilo problema jer nas je samo bivša prof iz glazbenog vodila na večeru or something. znači, niš pametno, I guess. i da. "it was supposed to sound sympathetic. y'know, I do care."-I mean it. nije da će imalo marit za to. but still. žao mi je što ne mogu pomoć, tj. ne pustiš mi. eto tako. laku noć, ja odoh u školu.

mogu li ljudi bit još odvratnija bića nego što jesu? un-fucking-believable, što si dopuštaju. prokleti psihopati svi skupa, i meni je već poprilično dosta. SPAVA MI SE. bejzikli, želim sve ovo prespavat i probudit se negdje daleko od svih, na nekoj awesome litici around sunset or at that time somewhere in the fields. preferably, in the autumn. cuz I like autumn. and I also like fucking sunsets. and, like, night. eto, ako baš mora bit netko samnom, znam tko bi to bio. ali neće bit, ne, promjenio se pa who cares. ko da ću ikad uspjet pobjeć od tu, s njim bi čak bilo zabavno. jebeš ljubav, ionako je zakurac. samo da bude tamo i bude, like, soulmate or whatever. bar bi bilo zabavno i nebi se zabrinjavala oko ničeg. a ne ovako, goddamit. ko da me već dosta ljudi ne mrzi. evo ti ga na, ista stvar ko i pred.. hm. 4 godine, makar se čini da je puno više. no nije bitno, ima i gorih stvari. poanta svega je, ljudi su scum. i ja skupa s njima, ali ne na takav način. dosadno mi je. dosta mi ej toga da toliko toga namjerno blokiram i zaboravljam, svaki dan nešto novo, god dammit. nije sad bilo neš super, al sad baš nema nikog normalnog oko mene. pa dobro, gdje je on i njegova teorija o tome kako će super bit jednom, just as soon as we dump all of this? malo je teže održavat taj način razmišljanja kad ga očito nitko ne podržava nego mi govore da sam idiot. no dobro. bar je neno belan vječni optimist. <3